Ovo mi je treći put da sam ih gledao. Prva dva sam bio prilično "rastresen" i bilo mi je totalno hejvi i skakali i to iako nisam nikada baš pratio i slušao Rage-e. Dečki su uvježbani do bola, a svaki detalj je potpuno isti kao u originalu i naravno uz atmosferu koja se digne, fora.
Ali, kako sam večeras bio daleko prisebniji, malo sam drugačije vidio cijelu stvar. Zamislite da ste kao još maleni čuli neki bend koji vam je totalno hejvi, toliko da ste poželjeli biti oni, uzeti instrumente i naučiti besprijekorno svirati njihove stvari, ali ej, to znači cijeli svoj muzički život biti uživljen u nekoga drugoga, biti čista kopija, a kako ja vidim stvar, osnovno u izražavanju kroz glazbu je imati svoju viziju stvari, a ne se truditi tumačiti svijet tuđim mozgom jer nije li glazba ono liminalno područje između različitih istina?
Najgore u cijeloj priči jest da pjevač čak i između pjesama govori Zackove fraze, potpuno vjerodostojno, a da bi još i još otišli u apsurd, još i mažnjavaju prilične novčane svote za svoje nastupe?!!? To nažalost znači da je glazba većini mjesto zabave umjesto vrata u drugačiji režim postojanja.
Meni je to neshvatljivo, neznam da li bi se dobro osjećao da mi neko nakon koncerta kaže nešto tipa bili ste sjajni i da mi maše i uživa za vrijeme nastupa, a da pritom znam da plješću zapravo nekom drugom. Iako je uopće blesavo raditi i izvoditi obrade, razumijem da to netko i učini za zajebanciju, ali kada nema ničeg osim sušte prepiske tonova onda je to prilično loše i plitko.
A sa druge strane, možda su oni avangarda, nosioci vjetrova promjene, jer zašto pisati tekstove na hrvatskom kad je teško i tromo, puno riječi za malo rečenog, zašto ne ići linijom manjeg otpora i koristiti recimo engleski u kojem se sve rimuje sa svime ili još bolje, zašto uopće stvarati novu glazbu, trebalo bi ukinuti kreativnost i svirati samo stvari iz uvoza pa bi onda imale smisla i gitarijade, da se vidi tko bolje svira npr. Testament ili Harisa Džinovića.
Sve u svemu, renegades (i njima slični bendovi) su u muzičkom smislu skoro potpuni organizam, skladno i sinkronizirano tijelo kojemu fali samo onih par grama duše koju, tumače neki, izdahnemo u trenutku smrti...
